30 je godina prošlo
Ovih dana se obilježava 30 godina od oslobođenja Konavala od okupacije srpsko-crnogorske (jugoslavenske). Već je prošlo 30 godina, nekima od nas, a neki od vas se tad nisu bili ni rodili. Pa im sve to djeluje kao neka priča. Najbolji način za obilježavanje nekog tako važnog događaja iz prošlosti je sjećanje na njega. A najbolji način da se sjećanje nikad ne zaboravi je zapisati ga, u dnevnik, na primjer. Povodom ovog dana vam donosimo jedan zapis iz dnevnika pokojnog Nika Zglava, koji je cijelo vrijeme okupacije na Grudi vodio dnevnik, da se ne zaboravi. I da mlađi dobiju svoju priču. Zapis je baš iz ovog doba, od 19.10.1992.
Poslije mirne, ali pretežito neprospavane noći na jutarnjoj kavi pokušavam sastaviti mozaik događaja od jučer i od prethodnih dana. Srušen je dio stare željezničke pruge kod Mihanića i dio puta u Gornjoj Dubravci. Već prije par dana ljudi su iz Dunava sišli u Ljutu, a kako su stanovnici Gornje Dubravke bili maltretirani od strane pripadnika trebinjskog dijela bande gdje je, kako se priča, bilo i pokušaja fizičkog zlostavljanja, kao i ultimatuma da u određenom roku isele, stanovnici su se s magarcima i konjima preko Vodovađe uputili u donji dio Konavala, a neki i u Poljice. Za njima su se prema Grudi uputili stanovnici Vodovađe i Zastolja. Oko 13 sati uputili smo se ubrati malo grožđa. Na dnu naše ulice sreli smo Krista iz Vataja s obitelji koji se uputio prema hotelu "Croatia" u Cavtatu i iskrcao moju uplakanu tetu Janu. Vratili smo se doma i čuli njenu priču: To je čudo, ima ih 500 i sve tjeraju. Na pitanje je li ih vidjela rekla je da nije, ali da su joj to ljudi rekli. Panika se širi. Nine i Luce s djecom se spremaju krenuti u Cavtat, a prije polaska članovi Unprofora, koji neprestano kruže Konavlima, uvjeravaju Lucu da ne treba ići u Cavtat, da oni sve drže pod kontrolom. Pomiješali su se strah, oprez i lančana reakcija panike pa ljudi iz graničnih sela Konavala idu na sigurnija mjesta. U tim mjestima dočekali su ih puna srca također zabrinuti ljudi i dali im iskreno sve što su mogli. Ta solidarnost je veoma važna značajka i pravilo ponašanja za budući život u Konavlima. Predvečer dolazi Kate, kći tete Jane, i njezin muž Tomo. Kuća je opet puna.
Pričamo do kasno u noć o onome što je bilo, što je sad i zamišljamo što će biti. Vijesti koje stalno slušamo uvijek su iste: „Povlačenje teče prema planu bez većih poteškoća, a hrvatska policija preuzet će nadzor nad demilitariziranom zonom poslje 20. 10.“ To je na Prevlaci izjavio Wilson, a komandant Prevlake izjavio je da Unprofor mora preuzeti i dio baze Prevlaka koji se nalazi u Crnoj Gori????? Crv sumnje mi je trenutno proradio. Hoće li tu biti problema? Navodno VJ se neće povući do ponoći 20.10., ako taj dio ne dođe pod kontrolu UNPROFOR-a.
Opet sam skoro cijelu noć proveo budan. Ujutro rano čuo sam cvrkut ptičice na kriješvi. Digao sam se i pogledao kroz prozor. Već drugo jutro pred školom vidim... ništa. Sjetim se da sam dugi niz jutara gledao nule ljudskog roda koje su nam stvorile gorčinu za sva vremena. Ali naći ćemo mi naše slatko.