Grudske priče 11

Vrućina je, čitajte u "ladu" :) (op.p. više nije toliko vrućina, ali ko nam je kriv što kasnimo ovoliko)

Raspisala se ja kroz sve ovo vrijeme o Grudi, ljudima i običajima.

Pisala sam iskreno, onako kako su moje dječje oči vidjele i onoliko koliko je moj razum uspio dokučit.

Kad se okrenem unatrag, vjerovatno se osjećam kao i svak drugi kad se sjeti djetinjstva i rane mladosti. Ni u čemu posebna, samo možda malo više znatiželjna nego netko drugi, zapamtila sam i jače doživjela ljude i događanja.

Spomenula sam mnoge, mnoge nijesam, dotakla se mnogih događanja, mnogih nijesam. Pa nije sve ni za priču... vjerujem da se slažete!

Prolazili su tako dani i godine, odrastala i ja. Ljeto u Moluntu imalo je posebnu draž. Te godine bilo mi je pušteno na volju da sama sebi kupim kupaći kostim. I kupila ja, žarko crveni, ko lanap. Kad sam došla doma mater zamalo kolpalo. Uzela ga u ruku, zgužvala u jednu šaku "Ti češ meni ovo nosit??". A baba ko baba: "Pušti je jezusati, vidiš da nema ni sisa ni guzica, ako je pjevanje ne uda... neće se nigda udat!"

Eto, moj jedini adut bio je moj glas. S njim sam se, kako su oni mislili, jedino mogla izborit da me netko primijeti. O stasu – ja neću govorit. Ja sam s gustom obukla moj ko lanap crveni kostim, tračke zategla da više nijesam mogla, i počela je moja ljetna avantura.

Ja i Marija mogle smo u Molunat samo s pratnjom, takva su vremena bila, a nama sve smiješno i lijepo, zanimljivo i nedokučivo.

Njezin dundo Đuro se kao poznati doktor nagledao svijeta i palo mu napamet da jednu setemanu provede kod svojih na Grudi i nas dvije odvede na ljetovanje na Mali Škoj u Molunat! Našoj sreći nije bilo kraja! Pustili me doma - ajde, ali znaš!!!

Što je to trebalo značit ja sam dobro znala. Mislili su oni, odveo nas on onako, evo nas doma uveče. Ali ... spakovo doktor šator, lincune, teće, hranu, baterije... Bog mu do zdravje, đe čuo i ne čuo! Imo on plan za koji ni mi nijesmo znali.

Na Škoj nas barkom preveo Ivo Antunović - od petka do neđeje veče trajalo je naše ljetovanje. Nema telefona, mobitela ni u snovima, doveo i nas i svakoga pred gotov čin, spreman da nam priušti dva nezaboravna dana kupanja do mile volje, spanja bez trzaja kad ćemo se dignut. Svako malo mi se prizrijevalo da mi ćaća pliva prema Škoju! A doktor, onako miran, ulijevao je povjerenje i začas bi odagnao misli o tome što će bit kad se vratim doma...

Dan bez zadataka... nema polijevanja cvijeća zorom kutlom iz broke po taraci, nema čišćenja prašine ni pranja pjata, onako kad na krpicu natreš domaći saplun pa pereš li pereš!

Gledala sam prema Grudi ko da gledam iz Amerike, a ne iz Molunta. Uveče na tranzistoru uživali u taktovima radio Luksemburga, malo što pojeli i onda slušali doktorove priče kao uspavanku. On dugačak ko pala od telegrafa, pružio noge, nema zatvorit šator. Komarci zuje, a nama idila bez kraja. Noge zarijali u pijesak, kose zapučene, oči nam se sklapaju.

Za dva i po dana more i sunce je ostavilo traga na mojoj koži. Moj crveni kostim super se uklopio u preplanulu kožu, i sama sam sebe pogustala!

Neđeja uveče, idemo doma. Marija i dundo, a ja sama. Mati pere trliš na pilu, a ćaća u tišini na ladu na taraci jede jaja na oko i pjat pomadora. Bolje da ne pričam, baba me obgrlila traversom "ne udaraj je, smestit ćeš je".

"Platit ćeš ti meni, dva dana se lerate po moru, luđi Đuro Kojan nego vas dvije, po' ćeš ti leć."

I pošla ja leć, ali baba sa mnom da ja ne bi fasovala. Koliki je to grijeh bio biti opušten i miran, kupat se dva dana i uživat u moru i suncu?? Sve ono što nas je veselilo i zabavljalo završavalo se sa "imat ćeš kad!". Vjerojatno odatle i ona stara "Kad sam mogo nijesam mogo, a sad mogu pa ne mogu!". Jedino što mi je uvijek bilo dozvoljeno je ić u crkvu na prove pjevanja. Tu smo se oduševljeno skupljali. Ali Gruda ne bi bila Gruda kad i tu nije bilo zabavno. Jedno jutro na Veliku Gospu, ostadosmo mi bez naše učiteljice pjevanja u crkvi. Odveo je Mato s Brijega, plakala sam ko kiša, ali je ona bila sretnija i pametnija! A moja baba mudra zasjenila sve komentarom "Ajde jadan sinko, što će se onako lijepa krit ispod mantije. Može ona i udata Boga molit".

A ta Velika Gospa, zavazda zapamćena. Dva naša momka s Radovčića odveli mene i Mariju na bal ispred Albatrosa. Ćaća je jednome do auto, unutra gajbe pune prasaka i kardinala za sutrašnju placu. A mi se dvije obukle u najbolje veste, ja onu što mi je Nikša Zglav sašio, a Marija sva u cvijeću. Mi slempane od sreće, bazen se cakli, stolovi puni gosta. Karlo i Dvorjani nižu najljepše hitove, a mi otvaramo bal!! A umjeli smo, Cvijeto i Pešina su bili vrsni balarini. Nevino i lijepo proveli smo dopuštene dvije ure. Zauvijek smo zapamtili te nezaboravne trenutke.

To su bili dani kad je bilo vruće isto ko i sad. Dani bez tuširanja i klime. Dani kad smo radili sve što nam je bio zadano, kad smo se kupali samo nedjejom. Dani kad smo jeli nepolijevane praske, pomadore jabučarke oprane u rijeci i pili vodu s fontane, dani kad se uveče iz kuće širio miris prigane krtole, paprika i balančana, kad smo srkali dinju i pjuvali pice bez pjata i noža, kad bi na ćaćin zvižduk trčali doma dok se ne polomimo. Dani kad se kuća zasajavala o zalazu sunca, a ja, ja sam sa zadnjim zrakama dočekivala noć na punjestri i slušala prve taktove muzike iz novootvorenih Konavoskih Dvora, i glasove onih koji su tamo išli preko Gnjila. I na kraju hrkanje iz kamara moje kuće. Nije mi ostalo ništa nego da i ja legnem, smolim "Očenaš"...

Laku noć!