Grudske priče 10

Evo još malo mojih sjećanja...

Približava se Sveta Neđeja, zadnja neđeja u sedmom mjesecu - grudska Sveta Neđeja! Gori kam na kamenu - zapeko “ilinstak”, kako bi stari rekli. Vruće svakome, klima ni tuševa nema ni u primisli. Ujutro zorom prozore sa škurama na škrip, a propodne na zategnute studene lincune, nakon što bi se na kamenom pilu dobro ispjuskali vodom i tako oprali i osvježili. Ta druga polovica sedmog mjeseca, kad bi se posli malo posmirili i loza sumporala, znali bi nas neđejom odvest na kupanje u Molunat ili vozom u Igalo i Herceg Novi. Subotom uveče gotovo nijesmo ni spali, čekajući kad ćemo zorom na stanicu. Jadna mati je vazda stala doma čuvajući babu i đeda ako im što zatreba, a ćaća bi nas vodio - muški je, pa neka ide! Mati naprigala krtole u tećicu i polila izbaćenim jajima; pomadore jabučarke mirišu ko duša u saketu, komad freške brašenice i koja domaća mirisna praska ”s podanka” bili su naš cjelodnevni jelovnik.

Neđejno jutro na stanici, mi u japankama, noge već oznojne napunile se sitnim crnim garbunom, a vonj ljepljivih svelera širi se naokolo. Puna stanica naše čejadi, Ćiro samo što nije krenuo. Krijesovi zorom raspalili, a meni igra u njedrima... jedva čekam kad ćemo. Vagoni otvoreni sa klupama. Stane Milanova čim je voz krenuo, između nje i Pera rastegla kanavac i tuče jajem od jaje, pa u zrno soli... tako da se pripomognu. Svukla je nošnju... na more ide od gunjare sa pletenicama oko glave, a trikot viri ispod veste - zabrekla ko kad je zabrekla!

Nikad dočekat. Na Gumanac, pa onda nizbrdo! Prva tura izlazi na Igalu - u glib pod tamarise. Marina moja bi tamo redovno išla, a ja bi plakaka da i ja oću tamo. Ali ćaći je bilo: on se neće kupat u glibu, a u Aca Fudija imaju kabine na plaži i tamo može u miru jesti i presvuć se. Čim bi došli odma bi morali jesti da ne potonemo, pogotovo ja onako mršava ko vijek. I što reći o tim našim ljetnim veseljima. More je drukčije mirisalo, snijevali smo najljepše sne širom otvorenih oči.

U Novi bi na kupanje išao još jedino Leso... sjećate ga se sigurno. Leso vrijedan i nabildan, samotnjak mekoga srca. Redovno bi nam nakon kupanja kupio sladoled - onaj u kutiji od po kila, pa dok bi ga otvorili i počeli lizat, on bi se već dobro otopio i kapjo na sve strane. I onda kad je bilo najljepše, voz je išao nase u pet ura popodne. Sunce nas omamilo, crveni ko barbuni, a so se caklila na licu, rukama i nogama. Natiskali bi se u voz, mokri šugamani cure u mrežicama, prazni saketi od hrane vraću se doma jer će vajat i za drugi put. Poneko još cijedi zadnje kapi vode ili bevande iz male dermižane, a mi djeca napola zaspali, plivamo još tako sneni i umorni.

A Sveta Neđeja, ta zadnja u sedmom mjesecu, bila je simbol ljetne feste. Taj dan se na Grudu dolazilo i niko nije odlazio iz doma. Subotom popodne kuća bi vonjala na punjene paprike. Mati bi tijesto za štrudel rastezala, a padišpanj je posut šećer vanilijom već bio u kredenci da ga muhe ne bi našle.

Predveče cvijeće poliveno, skale bruškinane, podvolat miriše na domaći saplun i bosijok. U tinelu na kauču utijana roba svakome sutra za na misu. Liježemo za sunca. U kamari se miješaju mirisi hrane i slatkoga. Neđeja ujutro - dižemo se sa prvim zrakama sunca. Ćaća i đedo obrijani, zarezani tu i tamo žiletom, pa stavili malo duhana da ne krvari. I mi se spravili, mati je cijelu noć spala sa gvozdenim vitlerima. Jutros je lijepa, kosa navijena zalijepljena TAFTOM da je svaka dlaka na svome mjestu. Obula špicoke na take. Ispod košćele promalja Picin u konavoskoj robi - smije se i kad smiješno nije.. Baba je ostala doma da se kuća ne zatvara, a i da joj se u crkvi što ne dogodi od velike čejadi i vrućine. Pazilo se prije na stariju čejad, oni preko pedeset bili su u poštedi. A iza mise - raj. Došli oni sa riginšpilom pred Dom, ori se muzika, a ispred crkve jedan uporno viče “miš bijeli sreću dijeli” i u gajbi bijeli miš donosi komadiće karte, a na svakom isto piše “bit ćeš sretan i imat ćeš puno para” - a vlasnik stoji pružene ruke, i on čeka svoje pare od svih koji traže sreću od bijeloga miša.

Onda mimo Zglave i Radoniće šetnja pro Grude... loptice na gumici, gumeni bomboni, manine, kolane, kokotići na zviždanje - praznik za oči i uši. Mi djeca usta od ushićenja nijesmo zatvarala. Držimo se materi za skute, a dundo Mrđenov i moj ćaća prave plan za popodne i uveče.

Iza objeda - propodnjak. Mi oči ne zatvaramo. Svak leži na svojoj postelji i rukama prevrće što je dobio. A popodne do uveče Gruda vrvi od čejadi. Ćaća bi zno rijet da baciš zrno rizi da ne bi na pod palo. Šeta i staro i mlado i konavoke i gunjare... muški u utijanim košuljama, prst bi na rigu rasparo. Kod Jelinovića veselo... došli Žika i Rade i njihovi momci. Svi onda u Bana Brajkovića u kuću u restoran na koktu i himber... a u kantunu Ana kuharica opasana bijelim travesunom smije se... malo od rakije, malo od veselja.

Nikša Zglav i Tereza ruku pod ruku... ja ih gledam i čudim se kako se to oni drže za ruke. On kao da mi je misli čitao i kaže “sašit ću ja tebi mala za koju godinu lijepu vestu za bal”. Kao da je znao o čemu sanjam. Tako je i bilo. Sašio je on meni jedne godine vestu od botane sa picejem... vestu koja je razbudila sve moje snove. U njoj sam bila samoj sebi lijepa. U njoj sam prvi put zabalala jedne Svete Neđeje na Grudi.

Bio je to početak nekog novog doba... doba odrastanja. Ali... kako god... uvijek ima materijala za moju novu priču!