Grudske priče 9

A po Uskrsu sve opet po starom.

Proljeće je u punom sjaju, sve cvijeta i miriše. Propupale ortence u bačvama benzinačama na taraci... šire se ko bedevije. Kad pred ljeto procvjetaju, cijela se taraca ospe duginim bojama. U otučenim kutlima i bronzinima cvjetaju červe, miris vijole opija! Rosna jutra i večeri pune nam nozdrve mirisima probuđene prirode. Sad zasigurno znam da su to bili najljepši mirisi – mirisi djetinjstva. Veselili smo se svakom novom danu. Priroda se oblačila u najljepšu haljinu, zimske duge noći i kratki dani ostajali su iza nas. Ujutro i uveče još se dimilo iz dimnjaka, pokoji suvarak jesenjeg pruća i lovorike lagano su grijali kužinu, a mi smo čekali ko će prije svuć suklene bječve i obuć potkoljenice – ni sad ne znam što nam je to onda toliko značilo.

S proljećem je počinjalo novo, veselije vrijeme. Bližio se Spasov dan. Mala crkvica pokraj naše škole svake godine je iznova bila razlog našeg veselja i radosnog druženja. Dan prije pripremili bi aluminijske broke, škovacijere, metle i bruškine i krenuli u čišćenje. Jednom godišnje takva rabota je morala potrajat. Sve bi pauke skupili, klačunaru ostrugali, a onda broka za brokom pune vode, fregalo se da se sve bijeli. Vonjalo je sve na Albus i Plavi radion.

A kad bi završili, počinjao bi nama najdraži posao... kićenje. Nanijeli bi mi bogiše, vijole, Marinine ruže penjačice što su se zidom kroz cijeli janik širile. One druge mirisne što se od njih rozulin pravi, krasile bi oltar. Rasle su u docu u kantunu pokraj septičke jame, možda su baš zato najbujnije i najljepše bile. Upletali smo mi tako cvijeće u rašćelatu i divili se. A onda bi čekali da se netko objesi za zvono i najavi sutrašnju festu. Jelki je to najbolje išlo, bila je najviša a znala je zvonjet, bitno je bilo samo da zvono ne kleca i da na kraju “priklene”. Sutradan iza mise.. tratimjenat. U punjestri bi stala kutija keksa i obavezni kruškovac, onaj svatovski na kojemu je pisalo ”bolje naši nego vaši, naši vaše nadigraše.” Kupice male, ono što u njih uliješ u oko bi stalo.

A ako je još k tome koja mlada nevjesta tu godinu u selo došla – nezaobilazni padišpanj, žut ko žukovina, od domaćih jaja, posut šećer vanilijom na pjatu sa dobro rekamanom bijelom masnom kartom. Mi ga redovno nijesmo ni mogli okusit dok se izredaju svi stariji od Bratoša, Mulja, Sršena, Vidaka i Koprivica. Đedo bi rukom lomio komadić po komadić jer je samo dva zuba u glavi imao. A mi smo zato imali svoju feštu - GOŠĆENJE! Jednom u godini jeli smo slatko do besvijesti. Druge dane kutija keksa bi stala u kredenci ko zapis kad neko dođe da se počasti, ili bi se nosila u priglede kad ko umre ili se ko rodi i vazda je ista kolala od kuće do kuće dok joj rok ne bi prošao. Doma bi nas regalali za Spasov dan za kupit kekse, mandulatu i kesice FLAVORAIDA da ih razmutimo u vodi i napravimo narančadu, koje bi se nalijevali dok nam muka ne dođe, da nam ne pada napamet popit je do dogodine.

Mjesto gošćenja je bila najbolja ledina koju bi prije senjali, napravili bi mjesta od kamenih fotelja, prostrli napicu na travu, sve poredali. Prvo bi se izdaleka divili, a onda bi se složili na travu djeteline, tratinčica, maslačaka i zmijinog grožđa i punih usta uživali! Mravi bi nam pravili društvo cijelo vrijeme gmižući po ljepljivom keksu. Te godine naša doktorica Marija je donijela i kazetofon... jedino ga je ona imala. Jedinica – vazda sam joj zavidjela kako su je pazili, oblačili da se ne prehladi, kako je iza škole spala na kauču pokrivena Ambasador dekom na tigra dok je u kantunu nemilice grijala peć na naftu ALFA POTEZ. Pa bi je lagano budili da sam ja došla, da ne slempa. A ja... mene su zorom dizali da se zove da nespim, pa bi pola dana čistila prašinu po listovima fikusa i filandedrona koji su se peli do plafona vezani špagom da se lakše šire. A kužina ko led, u špaheru cvrči napola mokra lovorika. Kakav kauč, kakva ambasador deka i spanje propodne.

Veselili se mi kazetofonu i plesu na travi uz OBLADI OBLADA. I termos kafe je Marija donijela da ugođaj bude pravi. Koliko smo se samo pripremali... kad će... sad će... Stavili kazetu, sve spremno, a ja zabandam i prolijem cijeli termos po kazetofonu. Nema ni kafe, smočili se keksi... ne svira OBLADI OBLADA, Marija plače.. Ne sjećam se kako je sve završilo. Od silnog uzbuđenja kako ćemo se osladiti sa svake strane... ja sam KRAJ zaboravila !!!