Kolumne

Anketa
16.02.2017
Koja vam je najbo'ja sorta grožđa?

Merlot
Plavac
Malvasija dubrovačka
Kardinal
Krivaja
Pogledaj rezultate

Tražilica
Google


Web-mail
Korisničko ime:

@gruda.org

Lozinka:

Nemate e-mail adresu na gruda.org?
Prijavite se!
Novosti, 23.02.2017

Grudske priče VII

Od zadnjih Grudskih priča gospođe Marije je prošlo evo mjesec dana, ali kako smo mi namjerno objavljivali priče nekoliko dana kasnije od kad bi osvanule na "Zavazda Konavle", tako je našim čitateljima ova pauza bila manja. Zato danas gospođa Marija dobro nadoknađuje zaostatak! Opet se vraćamo u prošlost, opet nam priča vraća osmjeh, ali i sjetu za tim prošlim vremenima i ljudima, od kojih mnogih danas nema. Nema ni tadašnjih bendova, iako neki ljudi nikad ne posustaju i dalje sviraju. Tko se sjeća grupe "Grom"?

Grudske priče 7

Dani lagano odmiču, već se na momente i dah proljeća osjeća. Zime će još biti. Kažu "kandelora; zima fora, kaže Blaž da je laž"!

U nas na Grudi bi znala prekala i zima sve do kraja aprila bit, zato se je i loza dugije rezala da zima pupak ne bi odnijela. Ujutro i uveče je dobro studeno. Pave Andraševa i Luka svako veče griju mačke u špaheru. Dogodi se da zadnju turu zaborave, pođu leć, a ujutro mačke pečene u špaheru! Nije se to jednom dogodilo. Pave bi onda neopletene kose skurila niza skale, a Luka bi je pučio i nedo joj da se vrati doma, ali bi gospar Niko Majov redovno spašavao situaciju.

Ćaća još koji put ide u lov na kokočke, obučen ko soldat, patroni oko struka, lovačka na ramenu i kad se vrati vazda nešto donese. Perušali bi mi dok bi mogli, a onda bi digli kolo na špaheru da se ono sitno perje zgrči i speče. I sad mi je u nosu vonj od te rabote, ali poslije lijep okus juhe ili toća što bi ga mati ili baba spravile.

Dolaze neka nova vremena, odrastamo, šire nam se vidici. Antunu i Franu je palo napamet osnovat grupu. Antunu je ćaća kupio gitaru, Frano je skupio za klavijature, Zoran za bubnjeve, Cvijeto za drugu gitaru i počelo se lagano učit. Želja je bila tolika da se nije mogla ne ostvarit. A onda sam i ja propjevala zajedno s njima i grupa zvučnog naziva "GROM" obilježila je naše naredno razdoblje.

Antun danima škole nije vidio i da nije bilo Marine ko zna bili je ikako i završio, a ona je na mudar način spasila situaciju. Do kasno u noć se u domu na pozornici vježbalo i pjevalo. Sanjali su oni, a i ja s njima o prvom nastupu. I... dogodilo se! Jedne Nove Godine kad su Zvuci Jadrana uveseljavali Grudu, u pauzi smo svi izašli na pozornicu. Svjetla, kabeli, mikrofoni, Bože je li moguće? Zasvirao je "GROM" svoje prve taktove, a ja sam iz svega grla zapjevala onu staru "O ludo srce moje". Kako sam se onda osjećala ne trebam ni napominjat. Čula sam samo lupanje svoga srca. Uspjeli smo, naš se san ostvario! Ja sam bila samo kap u moru njihovog truda i vježbanja. Jedno je sigurno, povratka nema! I trajalo je sve do jedne noći dok netko nije ukrao Antunovu gitaru, ono jadno pojačalo i gle čuda isto veče mome ćaći sve pršute što su visili u magazinu. Taj "netko" zasigurno ne čita ove moje priče niti misli da je ona "zaklela se zemlja raju da se svake tajne znaju" istinita. "GROM" ne bi bio "GROM" kad ne bi "parao" dalje. Nikša je iz Travnika dolazio, a moluntski restoran "Jadran" je u sumrak ljetnih večeri postajao naša pozornica. Sunce na zalazu, more ko uje, restoran se puni gostima iz kampa, šef Nikša ponosno stoji na vratima, a rivom se razliježu taktovi "Larine pjesme". Frano ne diže oči s klavijature da što ne pođe po zlu! Par uvodnih, tihih i nostalgičnih, a onda bi Nikša virtuoz i ostali dali sve od sebe, a ja redala pjesmu za pjesmom. "Paloma blanka", "Šošana", bile su nezaboravni hitovi. Rasplesani podij između punih stolova, naše društvo na taraci male rive i onda... Nikica Smajova prema meni ko prema pravoj zvijezdi raširenih ruka punih rascvjetane vijole i ortence. Ah!!

Umijeće je bilo dolazit tako uveče. Ja sam morala ić u dunda Luke Radonića da on pusti Mariju, pa da onda ona dođe moga ćaću pitat jer ona ide pa mogu i ja. Petljali smo tako neiskvareno i veselo i svi zajedno u Molunat. I ja i Marija Marina, Jelka, Katija, Neda i moja seka koja je sve promatrala i bila glavna za špijavanje. Uspjeli bi se isto dogovorit u zamjenu da šuti, a da ću ja cijelu setemanu prat pjate. Bili su to dani kad se drugačije disalo, ne, bili su to dani kad smo mi bili mladi, željni svega onoga što nam nije bilo dostupno, dani kad smo se znali veseliti i smijati, kad smo oblačili i obuvali ono što smo imali i svi mirisali na rozi "Quick Fresh", dijelili griz sendvića i liz sladoleda i svi bili nasmijani. Dani kad nas je pruga ili "Ami 8" vodio na kupanje, kad su se Moluntom razlijegali glasovi "co to je mamička, co to leti??", kad su kuće i kampovi bili puni, kad je miris domaće pomadore i "coke" punio nozdrve i dugo ostajao u njima. Nije to žal, to su samo stvari koje bi i danas bile jednako lijepe i važne, film o životu koji se ne zaboravlja.

Noć nad Moluntom se spušta, mjesec se ogledava u moru, zatvaraju se vrata kamp prikolica a "GROM" svira zadnje taktove bajne "Španske oči"...