Grudske priče VI

Dan je oduljio, o Svetome Vlahu uru i po. Uža bit pokoji lijepi, pa se već nešto pomalo radi. Kupi se šušanj za pod životinju. Mi djeca svaki dan sa soklinima od cukara i metlama od žukve, idemo u Pomoševine po šušanj. Nije nam to teško bilo, svaki dan bi prolazili pokraj Koraćeve kuće, a tete Kate bi nas dočekivala: "Aj sokoli moji, evo malo savojate, tako treba, pomagat!“ Mi bi onda veselo predahnuli, grabili se ko će uzet više i punih usta - doma.

Na Grudi interesantne stvari, došla je nova apotekarica Bojana. Stasita i lijepa, plijenila bi svačiju pažnju. Ujutro kad bi promolila ispod crkve idući na posao, moja je baba sa oduševljenjem gledala i prizivala mene: "Viđi, viđi kako trebaš ić, isto ko i ona lijepo, useldasto, a ne zgobavljeno! Vidiš kako gazi, ko militarski konj". A gospođa Bojana, uređena, napiturana, put je za njom mirisao, kose spletene u punđu, gazila je crevjama na take, da je sve odzvanjalo. Ja bi je pratila s punjestre na punjestru, sve dok ne bi zamakla iza Bratoša. A malo prije nje prošla bi, ne manje lijepa, nova grudska nevjesta. Grudski srcolomac Nikolica, doveo je sebi ljepoticu. Ona mlada i lijepa ko iz figurina tiho bi prošla, ali zato ne manje primjetno. Čak sam joj ja i u napiturane nokte gledala. A radila ona u Agrumu u Bratoša u kući, zajedno sa ostalima. Bilo je tamo ko u osinjaku, sve ženske i samo jedan "blaženi". Ane Pera Mrđenova je vazda stala sagnute glave od migrene, Kate Čupića (Bokarica) kibila je Mija Mamina, ko da se ne vjeraju, a svak je znao za to, Tetana sa oćalima je vrijedno zbrajala, glave nije dizala ni ona ni Dragica. Sve su jedna drugoj u leđa gledale, a bile postrojene u četiri reda. Netko je kačkao i vezo, neko pleo, a neko radio. A onda bi uletio "big brother", podviknuo dva puta ko da neće i onda pošao doma u praske.

A onda je jedan dan Katica morala ostat radit prekovremeno, jer se Car vratio iz Južne Afrike. Katica je njega vjerno čekala dok je on pošao trbuhom za kruhom. Na njegovu sreću živio je u zgradi u kojoj je na dnu bila plesna škola, pa je tako vrsni marangun postao vrsni plesač. Otimalo se ko će zabalat s njim i s Badžom, jer su na tom polju bili nenadmašni!

A malo iza doma iz Brajkovića mlinice jutrom bi izlazio Maho u uniformi, freško izbrijan i vojničkim korakom išao na posao.

A u ambulantu su redovno žurili svi da što prije dođu na red dok je doktor Borović dobre volje. Znalo bi se odma, čim bi vrata otvorio, koliki će kome skočit tlak. Ušla tako konavoka unutra, doktor mirno i znalački sjedi za stolom, a preko puta njega stolica za pacijente. "None, skini se" kaže on i none skida sve po redu: traversu, kurđelicu, pas, karton, košulju, skutiće i sve stavlja na stočić. Gleda ona okolo a doktor kaže: "A sad none sjedi na vješalicu!".

Ne treba ni napomenut da none nije čula ništa o tlaku, i da nije znala ni kuda je izašla.

Dani za pamćenje... i ovi i naredni .... za moje slijedeće priče!