Grudske priče IV

..Još koji dan i vrijeme je od poklada!

Maškare se djeca po kućama, dolaze u mračak, noseći košičice, kupe jaja, orahe, naranče. Zalutaju i stariji... maškarani se dobro zabavljaju.

Ali čeka se velika festa - završne poklade. Cijelu godinu često uveče, ćaća bi se zatvorio u tinel, nešto bi pisao u zadaću, a onda je tisnuo pod kauč. Što li on to piše? Baba bi često znala reć: "a stari ludane", a on bi samo reko "pusti mame, ne obadaj!" Za zimskih večeri bi se redovno u pecari skupljalo isto društvo, pa bi se uz oganj, hranu i vino razlijegao smijeh do dugo u noć.

A onda, neke dane prije, u soklinima od cukara sa natpisom LUKE STRIKE, neka čudna roba: plišani paletuni, gaće uske ko hulahopke, oćale s brcima, bječve na ligambe, kose duge, naričane i opletene. Ja zavirivala i premetala, a onda opet spremala da ćaća ne primijeti. A dan prije, nije ni jesti mogao.

Vrtio se tamo amo ko na ringišpilu, sam sa sobom govorio, vršile se tako zadnje pripreme.

Utorak-ultimi ili završne poklade! Na Grudi festa. Odma iza objeda kupe se ljudi odsvukuda. Posica do posice, djevojke, staro i mlado. Zauzimaju svi svoja mjesta. Od menze pa do zadružnog doma, s jedne i druge strane puta sve vri od naroda. Punjestre što gledaju naput širom otvorene, nije nikome zima, svak čeka i veseli se! Došle pleh muzike iz grada, iz Novoga i Tivta. Ori se ona dobro poznata: ...maškare ča mogu maškare s menom si se jubija u tami...

Ja s materom kraj fontane čekam. Noge mi se tresu, ne znam ni ja od čega, od zime, iščekivanja. Hvatam se njom za kotulu dok se svijet nagurava. Moralo se stat mirno, djeca nijesu skakala tamo amo, inače bi te odma zalavurali pro glave. Gospođa Lili, vječita djevojka, zauzela dva tri mjesta koliko je široka, mršti se što dobro ne vidi. Faca joj se rumeni, namazala je krepkartom. Ono poznato: pjuneš malo na krepkartu, ona pusti boju, pa ti lijepo oboji obraze da se rumene, a usta da se crvene. Kakva "chanel" šminka!

A s druge strane puta Božo Kijac u kaputu na ribju kost, ne da Jeli Musinoj predase. A otamo... čudo! Muzika jedna za drugom, svirke kamiona, dim od traktora, na prikolici sjedi moj ćaća, ne bi ga ni poznala da ne poznam robu koju sam zagledala doma u soklinu. Kraj njega žena, runjavijeh noga, zavrće se do pasa... muško je! Druga s njegove strane kuka i zapomaže. Mati oplakiva svoga grešnika, a žena plače bez suza i namigniva. Od smijeha, svirke i buke, ne razumije se ništa. Svi idu predom! A tamo vanka pozornica, smjestili se svi na svoja mjesta: sudac, porotnici, osuđenik, svojta, čuvari... sudi se! Prepoznavam ja tu: Pava Vidaka, Luku Radonića, Luku Kordu, Juru Bošnjaka, nastavnika Rusa. Žena je dobro našminkani i obučeni Niko Kolić. Obuko Blaženkinu kampanu kotulu, najlonke zapeo ligambama. I frizuru mu je Blaženka uredila! A mati, Drago Borovo, nariče cijelo vrijeme, a svako malo vadi iz špaga zalogaje nečega da ne zaslabi na pozornici. Pavo Grgurov skače po jakačama u kostimu od vraga "bože mi prosti", sve s grane na granu.

Čita se okrivljeniku sve ono što je zgriješio u godinu dana, da je: pokro ili popio, da je tuđe žene jubio, da je špijavo susjede kad su destilat činili, da je činio sve i svašta! Mnogi se prepoznavali u njegovim optužbama, sa smijehom i bez ljutnje. Paralo se da je sve to stvarno, uloge naučene, lica ozbiljna. A na kraju presuda... kriv je!! Karnevo se džaba trese i brani, žena i mati zaludu kukaju. Završit će on ko i svaki put spaljen ili pogođen strijelicom. Pavo Grgur s jakače gađa, ne faliva. Svijet se smije, pleh muzika svira.

Već se hvata prvi mrak. Narod se pomalo razilazi, vaja doma ili u prijatelja poć večerat, pa onda na bal. Večeras prvi put sviraju Dubrovački trubaduri. A sutra čista srijeda, pos i nemrs. Četrdeset dana nema zabave i smijeha. Znaju to svi pa će zadnje ure pokladnoga dana u veselju provesti!

Još jedan prođe dan, uzburkan ko more....