Kolumne

Anketa
12.10.2017
Koliko Gruda ima skretanja?

2
4
5
6
7
8
9
Pogledaj rezultate

Tražilica
Google


Web-mail
Korisničko ime:

@gruda.org

Lozinka:

Nemate e-mail adresu na gruda.org?
Prijavite se!
Novosti, 09.12.2016

Grudske priče II

Prošle su dvije sedmice, na red je došla i druga tura "Grudskih priča" Marije Stojanović. Kako se bliži Božić i sve što ide uz njega i oko njega, tako se u ovom nastavku priča gospođa Marija dotiče običaja i poslova koji su se radili tako oko Božića, kroz svoja sjećanja na djetinstvo iz nekog prošlog vremena (prije ovijeh kompjutora i interneta i čuda).

Ponovo se zahvaljujemo gospođi Mariji na dopuštenju za objavu i želimo joj da samo ovako nastavi, sigurni smo da i vi naši čitatelji jedva čekate nastavak.

Grudske priče II

Ljeto je na izmaku, jesen se polako uvlači. Rosna i maglovita jutra pritiskaju Grudu. Sa prvim večernjim urama miris dima iz kuća, počinje se ložit. Kupimo se uveče oko špahera, griju se kupine za u postelju, a voda u kaldaji vri za mječiće. Sukleni škampini i pepice na nogama, stavimo bicu u otvorenu peć od špahera, primaknemo stočić i grijemo noge naporede.

Odavno se otrgalo, u magazinu vri vino, a mi djeca spimo samo tako. Kroz šupje podove omami nas apa od dropa, ne bi se ni dizali. U moga ćaće u pecari svako veče je veselo! Na ognjištu se vrti panceta na prju i krtola peče u pepelu, društvo se zabavlja samo tako čekajući da koto iskipi. Valja prvo uhvatit "špirit", njime baba tre noge i vlasište sijede kose, zatvorena u kamari da je pontura ne uhvati. A dok isteče "luda" društvo je već "ingvazdano", natežu se ko će i kako iskrenut koto. Vlaše ne smije puno stat, Marija će poluđet, ali on i moj ćaća uspiju zapjevat "...srušiše se divni snovi moji...". Tih večeri gradio se "plan" za cijelu godinu. Znalo se je da je slijedeće klanje prasaca. A kad bi ti dani došli, mrzli i vjetroviti, mi djeca bi ujutro grampali prstima iznutra zaleđena stakla, dok je vanka već sve bilo spremno..

Marko Vidak naoštrio nože, iz pracarka vuče jedno po jedno prase, slaže se na njega, opali ga majem po glavi i zabode nož "u mjesto". Mati s tećicom prima krv za đevenice. Začepili bi mi uši dok se sve to događalo, a onda brzo vanka da nam miris letlampe u opaljena praca puni nozdrve. Dok se u magazinu solilo na ognjištu se pekla jetra sa oporicama.

I onda sve gore, dolje masno i šporko. Na špaheru se topi mas, čekaju se žmire, vruće i hrskave. Mati se vraća s rijeke noseći u sepetu oprana crijeva, a ruke joj nabrekle bolne i crvene, ispucane od rujba. Dan dugačak ko godina, pun posla i smijeha; a uveče mirisi sa špahera dok smo se kupili oko trpeze. Festa prava, praznik za usta i oči. Dimilo bi onda danima, sušile se kobasice, đevenice, glava i noge. Susjedi bi dobili svak svoj dio, da se omrse malo dok oni ne zakolju, a i popu bi se nosio komad jetre i lonze pa ako bi i petak bio "bože mi oprosti"...

E koji dani. Jesen obojala sve okolo. Kuće pune čejadi, obori puni! Gruda diše punim plućima.

Dan dva iza: pračja večera. Zovu se susjedi i oni koji su pomagali. Ćaća rasteže harmoniku a Sidola ga prati na violini. Pjevaju se starogradske i dalmatinske. Od ljepote neće san na oči niti meni iako sam "pod moranje" pošla u postelju. Uživalo se u tim kasno jesenjim danima. Miješali se osjećaji djetinje sreće i slatkog isčekivanja "očići", "materice" i nadolazeći božićni sveci.

A jutrom slika Jane Tetine ispodcrkve sa tovarom punim slišaka na prodaju, da se u kućama lakše i prije oganj upali i na brzinu kužine ugriju dok starad iz kamara ne izađe. Miris rinje metvice u kutlu na špaheru širi se kužinom. Domalo će baba i đedo vreli čaj u kikari rukama ogrlit kišajući kunac beškota u njemu. A malo zatim svježe pomuzeno mlijeko buji, čekamo da baba sebi skola skorup jer je to za stare zdravo, a nama će mlijeka i malo prge sa nadrobljenim kruhom.

Ćaća sa gradacijom za vino, svako malo gore dolje ko da "moči" nosi i sprema je na samo njemu znano mjesto. Oplelo jugo, oblaci pritisli, lampa od Italije. Baba kupi nas u kamaru, užde svijeću "od tri Marije" i krštenom vodom kroz punjestru: "Santa Marija i Jozep, u goru, pustinju u zemju Germaniju". Ležimo dok se nevrijeme ne stiša tiho moleći... Spušta se noć...

* * *

...Zazimilo upravo, prapratnica puše danima. Kad je vrijeme uoštru, sve je nekako drukčije.

Još koji dan do Nikoja dana. Lustrava se kuća za feste, mati bruškinom frega kamaru po kamaru, a mi sidolom trjamo kvake na vratima. Stakla na punjestrama su oprana rakijom i oglancana starom novinom. Napice i lincuni iskuhani i osakovani na pilu, perlinani, bijele se ko snijeg. Cijela kuća miriše čistoćom. U sve se krenulo, škrabice se prebrale, teće oglancale, ploča na špaheru ostrugana glaspapirom i namazana ujem a kraji očišćeni elektron praškom da se može ogledat.

Baba pola dana stoji u kamari, čudi se i krsti "razdrijet ćete sve od velika čišćenja"!

Uveče kad poliježemo, iz kužine se čuje miris keksa i šećer vanilije. To mati mijesi da je niko ne ometa, ujutro niđe ništa, skrila je sve jer do Božića ne bi ništa doteglo. Samo je osto pusti miris! Veselju nema kraja, znamo da je sveti Nikola siromašan, pa pod kušinom ima samo malo mjendula, oraha i dvje tri naranče, ali bi zato sa zebnjom čekali i nadali se boljem od Maloga Isusa.

Bor bi unijeli dan prije Badnjeg dana, a onda bi iz kredence vadili sjajne kugle i lagano ih dodirujući vješali za borove grane, ko bolesničkim rukama, da se ne razbiju.

A Badnji dan... u kući radost. Uveče o Zdravomariji, đedo unosi badnjak, krsti ga vinom i šenicom. Mati za njim ide sa žeravom i tamjanom na prosuji i čašicom krštene vode, a mi djeca smijemo se đedovim suzama. Bilo nama to čudno kako on plače, kad se mi najviše veselimo. A on suze pušto sjećajući se svoga ćaće i matere i svijeh dragih i milih koje je ispratio!

Večera posna, kruli u želucu, a na špaheru vri glava i kobasice, jer odma iza mise napunit će se kuća. Rano liježemo da nam Mali Isus što prije dođe i čim čujemo božićna zvona zavlačimo ruku pod kušin, šuška karta, napola otvorenih oči otvaramo darove... a kad tamo, sve što nam treba: škampini, donje majice i nešto za osladit se. Kako Mali Isus sve to zna...?

A u zoru nakon mise, otvaraju se vrata kuće, trpeza puna, ori se sve od pjesme. Pjeva se pijece, ćaća pušto glas koliko može a mati prinosi na trpezu. Svi su tu: Šćepanovi, Ivanovi, Palini, ćaćini prijatelji... Đuro Jelinović pjeva a ja mu gledam zlatni zub i čudim se. Seka moja punih usta bombona, nijesmo je džaba zvali "cukarica"

Gutaju se komadi glave i kobasica, zalijeva se vinom, vruće brašenice se prinose k stolu. Znalo se to, prva kuća pri crkvi, tu se počinje pa dalje... i tako do kasno u božićnu noć. Mati kuću ne zatvara niti se oganj gasi, običaj je to sveti i lijepi.

Željela sam da taj dan nikad ne prođe. Ali već rano uveče san na oči, ujutro se treba opet rano dizat. Krsno ime - Šćepan dan, dolazi svojta i prijatelji. Meni dugo u noć titraji u želucu od uzbuđenja. Doći će dundo Niko Kovačić, dundo Vlaho Nikšić, dundo Ivo Mijović. Đedo će ponosno dočekat babinu svojtu iz Močića i Komaja. Sjede oni u konavoskoj robi za trpezom u tinelu, pričaju se priče od cijele godine. Nazdravja se domaćinu i kući...

AMEN DABOGDA !